Rusija u plamenu

Po mišljenju Vladimira Semenka, crkvena birokratija sve čini ne bi li u narodu ubila živu veru...

Saopštenja o sušama i požarima poslednjih dana, liče na raporte vojnih dejstava. Umnožavaju se sve nova i nova žarišta, stotine uništenih hektara šuma, desetine sela i zaselaka su izgoreli, mnogo ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Osećaj je takav da je plamenom obuhvaćena cela zemlja.

U sličnoj situaciji, čak i kod ljudi koji nisu potpuno ocrkovljeni, i koji su u svojoj svakodnevnici udaljeni od Boga, javljaju se misli i osećanja duhovno-eshatološkog vida. Iako je prirodnih ekscesa slične vrste bivalo i ranije, kod svih je prisutan osećaj nebivalosti i posebnog duhovnog značaja svega što se događa. Nije strašna suša sa uvek pratećom nerodicom, nije strašno osiromašenje ljudi i požar kao takav, sa kojim ćemo se pre ili kasnije, uz pomoć savremene tehnike, obračunati. Strah donosi sama stihijnost požara, koji se danas tako slobodno oseća na teritoriji mnogostradalne Rusije.

Nikako nisu plamenom zahvaćene samo šume, kuće i usevi. Plavičastim plamenom bukti ideja zemaljskog blagostanja, koja je sve ove protekle godine od strane liberalne vlasti narodu nametana kao apsolutna samodovoljna vrednost, uz pratnju besmrtnog Čubajsovog (ruski predsednik vlade u vreme Jeljcinovo, kada je izvršena najstravičnija pljačka neke države u istoriji svetske državnosti, ruski „ekspert“ za uništenje nacionalne ekonomije – op.prevodioca) slogana: „Novac – nacionalna ideja“. Popuštajući obezličeno-žestokoj, razuzdanoj, ne znajućoj za milost, vatrenoj stihiji, Gospod nas urazumljuje podsećajući nas na efemernost svega zemaljskoga, ponovo suočavajući „bele ljude“ na tu istinsku realnost koja nas prisiljava da izađemo iz stanja duhovnog pomračenja, koje je prekrasno opisano u Jevanđelskoj priči o bogatašu koji je skupio neviđen prinos (uporedi sa prošlogodišnjim rekordnim prinosom žita u Rusiji): Počivaj dušo moja, jedi, pij, veseli se. (Luka 12, 19)

Ljudi duhovni, koji imaju autoritet u narodu, govore o gnevu Božijem i o pokajanju narodnom, do dan danas u svojoj osnovi neizvršenom. Sećaju se da je pred početak Prvog Svetskog rata takođe bila neviđena suša i da prirodne, istorijske i socijalne katastrofe često prethode jedna drugoj.

U stara dobra vremena, crkveni ljudi su u tim trenucima svakako zaboravljali na diplomatiju, uopšte i ne znajući da postoje „piari“. Pokajanje je previše ozbiljna stvar da bi je zajedno mešali sa činovničkom, karijerističko-birokratskom mišlju: „Šta će drugi misliti o nama“. Patrijarh je nalagao trodnevni post, mase ljudi sa crkvenim znamenjima i ikonama izlazili su u ravno polje, da bi se molili za kišu, sa verom i nadom moleći Gospoda za milost i praštanje.

Današnje lice site i samozadovoljne vlasti, koja se pogruzila u najodvratniji razvrat i bezbrižnost, u razuzdani hedonizam „Nove Rusije“, pažljivo razvraćane u polittehnološkim laboratijama takozvane vlasti, uopšte nije takvo. Uprkos svemu, vera u narodu još uvek postoji i može biti još dovoljno jaka. To zna svako ko je makar jednom video istinski krsni hod, kada nekoliko stotina prašnjavih, oprljenih nemilosrdnim suncem, izmučenih do krajnjih granica, ali radosnih i oduševljenih ljudi istvoremeno čitaju Isusovu molitvu i uopšte necrkveni stanovnici gradova, sela i naselja, sa suzama u očima, u pokajničkom nadahnuću padaju na kolena.

 

pogar-moleben1


Ali zbunjeni narod, umoran od neprekidne borbe za opstanak, nenaviknut na inicijativu, nekad se isuviše pasivno podčinjava crkvenoj disciplini, čekajući reči svojih duhovnih vođa, koje zvuče sve gluvlje, pažljivo zaglušavane „vlastima“ sad već crkvenim. I šta to mi slušamo od takozvanih oficijelnih proroka naše zemne crkve? Predsednik sinodalnog odela za uzajamne veze crkve i društva, protojerej Vsevolod Čaplin (neki duhovni pandan ruskog velečasnog Velibora DŽ. - op. prev.) „smatra 'primitivnim i prostačkim' izjave koje su se mogle naći u medijima o tome da su vrućine kazna Božija, pošto po njegovim rečima „nemaju uvek sve vremenske nepogode direktan odnos sa voljom Božijom“. Sa svoje strane, glava sinodalnog Odeljenja spoljnih crkvenih veza, mitropolit Ilarion (Alfejev), je pozvao da se setimo da „Bog nikoga specijalno ne kažnjava i nikome se ne sveti za nekakve grehe ili glupe postupke i zato se ne može govoriti o Božijoj kazni svaki put kada se dese prirodne anomalije i kataklizme“.

Ti ljudi, koji hiljadu kilometara okolo, besciljno za „spoljne crkvene veze“, idu krsnim hodom, izazivaju pojačano podozrenje zbog nelojalnosti (!) kod upravljača crkvenog broda, i te profesionalne crkvene diplomate žive u dva različita paralelna sveta i svakome onome ko mi spomene – da sve njih sjedinjuje evharistijska čaša, ja odgovaram da će samo Sud Božiji završno odrediti ko se od pričešćenih pričestio sebi na spasenje a ko na sud ili osudu.

„Misionarski“ pobornici „ružičastog“ i komfornog, udobno upisani u danas preovlađujući hedonistički model života, krajnje olakšanog i besplodnog „europravoslavlja“, naravno dozvoljavaju narodu da se kaje i misli na Boga. Ali ne previše, da ne bi potpao pod tačku o ekstremizmu. Najvažnije je da ne oblače majicu sa natpisom „Pravoslavlje ili smrt!“. Oni čak žale narod – te proste ljude kojima su izgorele kuće. Ali ne kao otac koji voli i sastradava, koliko kao dobri vlastelin - „Jer i oni su ljudi...“

Međutim, ljudi koji su u narodu poštovani zbog svoje prozorljivosti, govore potpuno drugačije, bez piarovskih poteza i diplomatskih referenci,  koji u proizašlom vide skriveni duhovni plan, koji je povezan sa posebnom, globalnom katastrofičnošću preživljene nam istorijske epohe, plan koji intuitivno osećaju mnogi: „Prva zima hladna (već je bila, kad su zbog mraza bez snega promrzli ozimi usevi – prim. V.S.), druga gladna (nastupa), treća krvava“.

Na kraju, ne mogu da ne spomenem još nešto, što je po mom skromnom mirjanskom pogledu na svet, direktno povezano sa duhovnom dimenzijom proizašlih katastrofa. Da je sadašnji gnjev Božiji, kad je nebo zatvoreno za isceljujuću i spasonosnu kišu čak i na dan svetog gromovnika Proroka Ilije – odgovor na duhovnu delatnost sujetnog sveta, to je očevidno za sve više-manje duhovno osetljive ljude. Međutim, mnogo je interesantnije pitanje – koliko mi sami, ljudi Crkve, doprinosimo sudbonosnosti momenta. Sećamo li se mi kako se jedan od nas, olaskani i blagosloveni ideolog Nove Crkvene Politike – protođakon Andrej Kurajev, nedavno tako bogohulno izrugivao nad najvećom svetinjom – Blagodatnim Ognjem na Grobu Gospodnjem? Taj oganj, iako spaljuje naše grehe, orošava našu dušu, celovitu prirodu, rosom Božije blagodati, a fizički oganj koji se razgorio posle, čuvan sa strahopoštovanjem u mnogobrojnim kandilima pravoslavnih, da to nije zemaljski obraz, sličan ikoni. Posle skandala stvorenog oko te svetinje od strane grupe „liberalnih hrišćana“ na čelu sa S. Čaplinom i prot. A. Kurajevim, u ovoj godini (za razliku od prethodnih) sošestvije Blagodatnog ognja  uopšte nije privuklo pažnju ruskih medija, jasno, po preporuci vlasti „odozgo“. Da li nam je sada slučajno poslat drugi oganj, poražavajući i uništavajući, zemaljski praobraz toga karajućeg adskog plamena, u kome ćemo, nesumnjivo, svi mi goreti ukoliko ne prinesemo dostojne plodove pokajanja?!

Naravno da se na tom fonu može i dalje igrati diplomatije i „rastavljati akcente“. Može se sve ostaviti i pripasti Hristovim stopama, uzdajući se u Njegovu milost. Radnicima jedanaestog časa, naravno, bilo je oprošteno i bili su nagrađeni, ali vredi li čekati, kad je na satu već pet do dvanaest?

P.S. Po saopštenju medija plamen se opasno približio nuklearnom centru u Sarovu. „Sad je kasnije nego što mi mislimo“, no koliko baš – mi još tačno ne znamo...

P.P.S. Ovaj materijal je već bio spreman za publikovanje kada je autoru postala poznata blistava propoved protojereja Alejsandra Šargunova pod ovim istim naslovom.


Vladimir Semenko, specijalno za „Rusku Narodnu Liniju“

Prevod sa ruskog za „Borbu za veru“: Ranko Gojković

Borba za veru

http://www.ruskline.ru/news_rl/2010/8/04/rossiya_v_ogne/

 

 

 

Podeli sa prijateljima, štampaj

Prijavite se da dobijate novosti sa sajta:

Ime:
E-mail:   

Tekstovi Predraga Anđelića

Predrag Anđelić preporučuje